Dnevnik dizajnera – p.s. Zaobiđi me ili ne. Ti procijeni.

Kako biti dobar dizajner? Kako napraviti ono što klijentu stvarno treba? Što je to što on treba? Zna li on uopće što mu treba? I zašto plaća osobu da mu napravi nešto ako već zna što želi?

Dizajnerska struka je kao i svaka druga, ali je često krivo shvaćena jer su ljudi needucirani o njoj sve dok im nešto ne zatreba. A onda odjednom znaju više i od onoga tko se tim poslom bavi.

Nakon 20 godina iskustva u ovom poslu i 3 godine vođenja vlastitog obrta mogu sa sigurnošću reći da je neke klijente bolje izgubiti nego imati. Počela sam jasno osjećati kada me neki poslovni odnos crpi i kada se osjećam loše. To je za mene gotovo uvijek signal da su granice prijeđene, da se traži više nego što se daje i da se smatra kako je već plaćeno previše, jer je iznos koji su dali za njih velik.

Imam puno primjera pozitivnih i ugodnih suradnji u kojima klijent zna što želi i u kojima su rezultati odlični, na obostrano zadovoljstvo. Ovdje se želim osvrnuti na one druge.

Često imam situacije da mi se zatraži ponuda, koju kroz projektni prijedlog detaljno obradim, a na tu ponudu ne dobijem nikakav odgovor. Ni povratnu informaciju, ni odbijenicu, ni jednostavno “hvala”.

Projektni rok, opseg posla i cijeli timeline unaprijed su jasno definirani na mjesec dana, no unatoč tome postoje klijenti koji očekuju moju dostupnost i do četiri mjeseca, što izlazi iz okvira dogovorenog projekta i budžeta.

I da, sada ću pisati i iz osobne pozicije, jer mi je to, kao i svima, važno. Vođenje dizajnerskog obrta košta. Profesionalne programe koje koristim plaćam, tu su knjigovodstvo, računovodstveni program, doprinosi, porezi, dobro računalo i sva ostala infrastruktura. Na to dolazi kreativni rad, utrošeno vrijeme i energija. Sve je to u redu kada postoji obostrano razumijevanje.

Problem nastaje kada se očekuje da sam “zakupljena” onoliko dugo koliko nekome treba, pogotovo nakon izjave da je budžet zatvoren. Budžet zatvoren? To je kao da dođem u dućan i kažem da imam 10 eura, ali želim obaviti spizu za cijeli mjesec.

Postoji i opcija dogovora plaćanja po isporučenom poslu. Isporučim posao koji se vuče pet mjeseci, uspijem napraviti i dodatnu objavu bez naknade, čak i nešto što vrijedi duplo više jer je budžet “ograničen”. Onda čekam uplatu jer imam vlastite troškove, datum dospijeća je 15 dana, i klijent uplati tek tada, jer je to, kako kaže, “lekcija iz ekonomije”. Lekcija? I onda dobijem povratnu informaciju da sam ja problem i da mi je karakter težak.

Ne. Nije moj karakter težak. Teške su situacije u kojima se granice ne poštuju. Ja samo podižem svoje granice i odbijam raditi za manje od dogovorenog. A s ljubavlju volontiram i radim besplatno kada to nije očekivanje, uvjet ili pritisak.

Zato, klijenti koji “znaju što žele”, imaju ograničen budžet i ne planiraju odgovoriti na moju ponudu ni s jednostavnim “hvala”, odlučili smo da nismo dobar fit, zaobiđite me.

Klijentima koji žele unaprijediti svoj vizual, koji žele suradnju i poštivanje rokova i dogovora, veselim se. U takvim odnosima smo svi na dobitku. Ne ja prema vama ili vi prema meni, nego zajedno prema vašem cilju.

I za kraj, ako ovaj tekst zvuči ogorčeno, frustrirano ili bezobrazno, moguće je da jest. Ali je prije svega iskren i realan.

Autorica teksta: Doris Živalj